#FemaleFowardInternational: Preuređenje razbijenog društva

Kako vi, kao diplomirana arhitektica, opstajete u svijetu politike? Šta radite kao žena ako parlamentarni zastupnici više komentiraju vaš izgled nego ono što govorite i zakone koje predlažete? Je li moguće promijeniti narativ u razbijenom političkom sistemu koji je još uvijek zaokupljen ratnim traumama i davnom slavom od prije 70 godina? Nasiha Pozder, zastupnica u Federalnom parlamentu Bosne i Hercegovine ispred Naše Stranke, ima mnogo toga reći o svakom od ovih pitanja.

Za Nasihu Pozder doktorat iz arhitekture i urbanizma i uspješna akademska karijera nisu bili dovoljni. Shvatila je da bez temeljne promjene zemlje u kojoj živi ni za nju ni za njezinu kćerku neće biti mjesta u budućnosti. Tako je 2011. godine prihvatila poziv da se pridruži pokretu koji je nastao 2008. godine kao pokušaj liberalnih i lijevo orijentiranih Bosanaca koji su se obrazovali u inostranstvu da sruše status quo koji su smatrali korumpiranim. U krugovima građanskog pokreta u svom rodnom Sarajevu u to vrijeme bila je poznata zbog kritike kontroverznih ideja urbanog razvoja i angažmana u inicijativama za održivost.

Urbanistica u svijetu politike

„Htjeli su nekoga mog profila jer sam bila prilično aktivna na urbanističkoj sceni Sarajeva, pričala sam o korupciji u urbanom životu, pokušavala podići glas o urbanističkim temama i kazati da nisu krivi samo investitori, već i političari i urbanisti”, navodi ona. Poziv, međutim, nije mogao doći u gori trenutak. Pozder je u to vrijeme završavala doktorat, podizala dijete i brinula se o bolesnom ocu. „Bilo je to zaista strašno vrijeme za mene, ali s druge strane bilo je pitanje hoću li ostati ovdje ili otići. U to sam vrijeme dobila poziv da radim na Tehničkom univerzitetu Delft u Nizozemskoj. Ali odlučila sam se pridružiti Našoj stranci 2011. i pokušati nešto promijeniti ovdje.“

Od tada pa nadalje, bilo je to vrlo burno putovanje za arhitekticu. Sve je počelo s pozicijom zastupnice i organiziranjem lokalne stranačke strukture u Sarajevu. Nakon što je stranci donijela uspjeh na općinskim izborima, Pozder je izabrana u regionalni odbor stranke, a godinu kasnije postala je potpredsjednica ogranka. Samoj Pozder je sve to bilo iznenađujuće. „Pomislila sam „kako se ovo dogodilo, šta ja radim ovdje? Ja nisam političarka. Ne želim biti političarka.“ Ali ostala sam. Dvije sam godine radila na unutarnjoj politici stranke, stvarajući političku platformu za opće izbore 2014. godine. Bila sam i kandidatkinja, ali ne za izbornu funkciju jer još nisam bila sigurna želim li biti ta vrsta profesionalne političarke. Bila sam zadovoljna što sam osoba koja piše o onome što najbolje zna.“

Promjena dominantnih paradigmi

Ipak, kako se pela više na stranačkoj ljestvici – i kako se ono što je još uvijek bio pretežno građanski pokret postepeno pretvaralo u „pravu“ stranku, održani su ključni opći izbori 2018. i Nasiha Pozder se našla među snažnom šestočlanom grupom predstavnika Naše stranke u Zastupničkom domu Federacije. Naša stranka napravila je novi presedan. U zemlji u kojoj su žene do tada činile manje od 20% zastupnika, u njihovoj grupi dominirale su žene sa 5 naprema 1. Ukupno gledano, postotak izabranih kandidatkinja bio je iznad 60%. I to nije sve što ih izdvaja od ostalih stranaka. „Svi smo mi prilično mladi, isto tako ima nas raznih nacionalnosti – Srbi, Bošnjaci, ostali... a to nije bila ideja – to se jednostavno dogodilo kroz naš rad i ideologiju koju zastupamo.“

U zemlji koja je još uvijek podijeljena ožiljcima rata i etničkog čišćenja iz 1990-ih, to je velika stvar. No, to je najmanje što se moglo očekivati od pokreta koji je pokrenuo nagrađivani redatelj Danis Tanović, koji je svojim antiratnim epom „Ničija zemlja“ iz 2001. godine osvojio publiku kako u zemlji tako i u inostranstvu. Samoj Pozder je bilo iznimno privlačno što su se intelektualci i pripadnici kulturne sfere odlučili pridružiti i preuzeti odgovornost za budućnost zemlje u svoje ruke – vrlo rijedak potez za ljude koji su skloniji kritiziranju. „Intelektualci se ne žele učlanjivati u stranke na operativnom nivou, žele to podržati ili vam pisati na Facebooku i reći da sve radite krivo i pitati vas kako se uopće usuđujete misliti da možete pregovarati sa starim socijalistima... Ali kada ih pozovete da se pridruže, obično kažu da nemaju vremena ili da ne žele prljati ruke.“

Proganjajući duh neefikasnosti

Nakon što je ušla u vode visoke politike, Nasiha Pozder je uvidjela mnogo toga na čemu joj se ne može zavidjeti. „Upravo sam bila na kafi s kolegama s fakulteta i pričali su mi o tome kako su obeshrabreni životom ovdje, vidjevši sve probleme koje imamo. Kazala sam im da ono što još više obeshrabruje je kad ste u parlamentu i ne možete puno toga promijeniti, ali nema načina da odustanete“, kaže ona. Ono što je motivira da nastavi dalje – barem do sljedećih izbora – je mogućnost da Naša stranka naraste i posluži kao primjer ostatku zemlje o tome kako se sinergijom na lokalnom, kantonalnom i federalnom nivou zapravo može učiniti da stvari funkcioniraju.

Pritom, ne krije zabrinutost oko budućeg pravca stranke, kako bude rasla. „Više nismo sigurni da je većina naših članova odana našim idejama. Možda nam prilaze jer nas vide kao iskru nade, a ne razmišljaju ni o našoj agendi, ni o našoj političkoj i ideološkoj pozadini, što nam jako teško pada jer zaista želimo ostati progresivna, liberalna, zelena stranka”, kaže ona. To je dovodi do lične ideološke zagonetke s kojom se suočava kao neko ko je dio liberalne stranke (i članica ALDE-a već pet godina) i ko ima zelena uvjerenja. Ipak, svjesna je da je cjepidlačenje kontraproduktivno koliko i cijepanje stranaka na Balkanu radi ostvarenja ideološke čistote. „Držim se zelenog krila naše stranke, ali smatram da sam u skladu s nekim strankama ALDE poput D66 ili Stranke centra iz Švedske koje su liberalne, ali su i dovoljno zelene”, kaže ona.

Umorna od historije, željna budućnosti

Biti previše određen u pogledu vlastitih političkih uvjerenje je nešto što je za Nasihu Pozder u ovom trenutku sekundarno, jer je njena glavna misija u politici iznijeti razumne argumente koji se fokusiraju na probleme koji su zaista važni za državu. “Mi ovdje nemamo stranku koja je slična našoj – imamo socijaliste, koji su zapravo proizvod bivše komunističke partije Jugoslavije, i imamo nacionaliste kao stranke desnice koje to zapravo i nisu, u pravom smislu te riječi. Mogu biti veoma centrističke, ali često izazivaju emocije spominjući rat i znate već kako to ide.”

Kaže da je umorna od političke rasprave u zemlji koja se stalno vrti oko sukoba – bilo nedavnog ili Drugog svjetskog rata – umjesto da se rješavaju velika pitanja, poput onog o etničkoj zastupljenosti. „Mi njegujemo ideju antifašizma, ali govorimo o budućnost i o zatvaranju jazova koji dijele naše društvo, o tome kako promijeniti ustav da svi ljudi imaju pravo biti birani, na primjer, ali što je još važnije, da budu jednaki. Na primjer, naš predsjednik je etnički Srbin i kao takav ne može biti izabran za predsjednika države jer je Srbin iz Federacije Bosne i Hercegovine, a ne iz Republike Srpske.“ Pozder kaže da je njezina stranka već pokušala progurati ustavni amandman kojim bi se promijenio ovaj diskriminatorni zakon u Federalnom parlamentu i da će to činiti i ubuduće ako budu na vlasti. Zapravo, već su donijeli sličan amandman koji je omogućio ljudima u Sarajevu koji se ne identificiraju ni s jednom od velikih etničkih grupa da postanu predsjednici Kantona.

Još jedno važno pitanje koje Naša stranka želi potaknuti je smanjenje nepotrebnih i preklapajućih dijelova administracije u zemlji, koji troše njezina ionako oskudna javna sredstva. „Politika u Bosni i Hercegovini je zaista dobra “tvornica” u kojoj se može naći posao. Svaki četvrti stanovnik radi u upravi. To je veliki sistem u kojem možete zaraditi a da pri tom ne radite mnogo, ako uopće i radite. Naš glavni cilj je pokušati razmontirati ovaj ogroman aparat koji imamo.”

Ovo se pokazalo kao kontroverzna ideja zbog relativnog uspjeha Dejtonskog sporazuma iz 1995. kojim je zaključen mir u ratom razorenoj zemlji. To je praktički bio temeljni zakon koji je osigurao ravnotežu zastupljenosti i moći zaraćenih etničkih frakcija u Federaciji. Pozder, međutim, smatra da je došlo vrijeme da se sporazum revidira. „Sve se promijenilo u ovih 25 godina u zemlji osim ustava.“

Za nju, način na koji sistem trenutno funkcionira proizvodi ogromne i beskorisne neučinkovitosti, hraneći korumpiranu i uglavnom neučinkovitu birokratsku klasu. „U Dejtonu smo se dogovorili da imamo dva državna entiteta, u jednom od njih deset kantona, gdje svaki kanton ima svoja različita ministarstva, znači najmanje deset. Primjera radi, jedan od kantona ima samo 23.000 građana, ali ima 10 ministarstava, skupštinu od 30 članova i premijera. To je ogroman aparat. Pri tome, ovaj se kanton praktički preklapa s gradom, koji ima skoro isti broj stanovnika, ali imaju svoju administraciju, gradonačelnika, vijećnike... Upravo to je ono što želimo promijeniti”, kaže ona. Njezin san je imati “normalnu” Bosnu i Hercegovinu podijeljenu na regije, iz geografskih i ekonomskih razloga, umjesto po etnonacionalističkim linijama.

Dodatna komplikacija zbog toga što si žena

Povrh svega, Pozder se također mora nositi sa onim što znači biti žena u politici na Balkanu. Kao i sve ambasadorice inicijative Female Forward, ona se dobro nosi i dovoljno je samouvjerena da odbaci većinu seksističkih i mizoginih primjedbi s kojima se susreće. Ipak, razumije da ono što žene moraju podnijeti ulaskom u javni život može biti glavni razlog njihove podzastupljenosti. “Borila sam se za ovo važno zemljište u gradu Sarajevu još dok sam bila aktivistica, a protivnici su me zvali “zubata”. Nije bilo važno o čemu pričam, već da se rugaju mom izgledu”, objašnjava.

Osim toga, prvih dana njezinog angažmana u parlamentu, neke muške kolege iz drugih stranaka više su komentarisali njezin izgled nego ono o čemu je govorila sa zastupničkog mjesta. „Ali tako je bilo samo na početku - vrlo brzo smo ih natjerali da nas slušaju.“ Još jedan vid ležernog seksizma kojeg se sjeća je kako je predsjedavajući Parlamenta muške zastupnike oslovljavao prezimenom, npr. gospodin taj i taj, dok je Pozder i njezine kolegice oslovljavao ličnim imenom, gospođa Nasiha.“ „Oprostite, ja za vas nisam Nasiha, ja sam vaša kolegica, parlamentarna zastupnica Pozder“, kazala mu je.

Prema njezinim riječima, ovi stavovi potiču iz tradicionalne, patrijarhalne kulture koja dominira bosanskohercegovačkim društvom. „Imala sam sreću da moj otac nije bio takav. On me je podržavao, čak i tokom rata, jer je znao ka čemu stremim. Upravo zbog toga sam počela dizati glas za položaj žene u društvu, jer sam shvatila da nisu sve žene moje sreće. Moja pozicija na akademiji i u politici je nešto što mi daje ne samo priliku, već i obavezu da ponavljam tu poruku, da žene u društvu moraju dići svoj glas.”

Ona je, međutim, svjesna težine ovog zadatka. S jedne strane, tu je patrijarhalna kultura koja dominira većinom stranaka u zemlji i onemogućuje implementaciju postojećeg sistema kvota jednake zastupljenosti. S druge strane, tu je reakcija konzervativnih predstavnica tradicionalnih stranaka zbog čega Pozder sumnja da u konceptu ženskog liderstva postoji bilo šta posebno žensko. „Mislim da žene mogu biti osjetljivije, često razumnije, tražiti kompromis... ali to nije nešto što možemo generalizirati. Teško mi je razgovarati s kolegicama iz desničarskih stranaka, jer iz njih govori stav njihove političke stranke. Kad dobiju zadatak od svoje stranke, onda ne čujete njihov ženski glas, nego čujete glas stranke.”

Ono što Nasihu Pozder drži, uprkos svim neefikasnostima i nedostacima političkog sistema u Bosni i Hercegovini, je nada da će svojim radom doprinijeti boljoj budućnosti za sve, pa tako i za vlastitu kćer. „Imam kćer i majku, odlučile smo ostati ovdje, stvarno ne želim gubiti vrijeme koje kradem od njih da bi bila u parlamentu ako ne vidim rezultate. U mom kantonu pokazujemo da ima razloga za optimizam i da još malo istrajemo.“